Nakon što smo propisno proslavili treći rođendan i ušli u još jednu godinu našeg zajedničkog druženja, mislim da postoji samo jedna i jedina tema koja je dostojna da službeno bude prva  o kojoj ću pisati na samom početku četvrte godine postojanja The Brush Stash bloga. Kistovi su moja najveća ljubav – o njima sam naširoko pisala u svom prvom blog postu ikad, a danas, tri godine kasnije, pokazat ću vam grupicu najluksuznijih i meni najdražih kistova u cijeloj mojoj kolekciji.

Ako govorimo o makeup kistovima (ili kistovima generalno), postoji jedna velika, i bolno točna istina, a ona glasi – “Once you go Jap, you never go back.” – iliti u prijevodu – jednom kad isprobaš japanske kistove, povratak na inferiornije alternative najčešće više nije opcija. 😀 U Japanu se, bez ikakve dileme, ručno izrađuju daleko najbolji artisan kistovi na svijetu, a među najpoznatijim tvornicama su Hakuhodo i Chikuhodo. Inače, osim svojih vlastitih kistova koji su doslovno i bez pretjerivanja savršeni, Chikuhodo (između ostalog) radi kistove i za Suqqu, koji spadaju u najekskluzivnije kistove na tržištu, a može ih se nabaviti u tek nekoliko butika u cijelom svijetu.

Suqqu se (izvan Japana) godinama prodavao jedino i isključivo u londonskom Selfridges-u, gdje sam prije gotovo pet godina započela svoju ljubav s ovim brandom i kupila svoj prvi Suqqu Cheek Brush. Od prvog dana pa sve do danas, ovo je bio i ostao moj najdraži kist za rumenilo na svijetu i malo me sram priznati, ali danas ih imam četiri komada. 😆 U biti, koga lažem, nije me sram… Kao što znate – za svoje klijente biram samo najbolje, a ovi su kistovi doslovno mega dugoročna investicija i ukoliko se za njih pravilno brinete (a ja se itekako brinem), služit će vas lako moguće cijeli život.

Sad kad ih gledam ovako na okupu (a u stvarnosti ih danas imam od svakog po nekoliko primjeraka), misli mi totalno odlutaju u neka relativno davna vremena kad sam s divljenjem gledala i kao spužva upijala filmiće Lise Eldridge, maštala o tome da sam pro makeup artist i mislila kako nema nikakve šanse da ću ikad moći posjedovati barem jednog od tih predivnih kistova koje je uporno hvalila i spominjala. Mislila sam kako se takve stvari događaju drugima – onim sretnijim i uspješnijima. Mističnim “drugima”, rođenim pod sretnom zvijezdom čije zanimljive živote prepune beskompromisnih konstantnih uspona gledamo kao u nekim filmovima i serijama. Mislila sam kako se takve stvari sigurno ne događaju običnim curama poput mene… Mislila sam da se “nerealni” snovi ne ostvaruju “normalnim” ljudima kao što sam ja, za koje je predodređeno da završe “pošten” i “prizemljen” fakultet i cijeli život rade posao koji baš i ne vole, ali koji barem donosi sigurnu plaću… Sedam godina fast forward – ne samo da imam sve kistove koje sam ikad željela, već sam svoju ljubav prema kozmetici i šminkanju pretvorila u posao, a onako usput, no big deal, uspjela sam upoznati i samu Lisu, tu predivnu ženu kojoj sam se konstantno divila, koja mi je godinama bila nepresušan izvor inspiracije i koja je, bez ikakve dileme, definitivno najzaslužnija za moju ljubav prema šminkanju i najvažniji preokret koji mi se u životu dogodio. 🙂

A ono najvažnije što sam (retrogradno) shvatila je sljedeće – ako nešto zaista želiš, cijeli će se svemir urotiti da to i dobiješ. Da, znam, zvuči kao klišej, ali sudeći po mom iskustvu, nema veće istine. Naravno, ključna riječ u cijeloj priči je “zaista”… Sad kad gledam unatrag 7-8 godina, neke su mi stvari savršeno jasne. Svako moje “dangubljenje”, aka gledanje YouTube videa i tutoriala iskusnih makeup artista umjesto učenja kolegija koji me nisu zanimali zapravo nije bilo dangubljenje – niti najmanje… Svaki sat mojeg opsesivnog proučavanja teorije boja, anatomije lica i odnosa svjetla i sjene umjesto proučavanja geotehnike dan prije ispita nije predstavljao “zabušavanje”, već ulaganje u budućnost koja mi je ionako odavno bila predodređena, samo si to tada nisam imala hrabrosti priznati… Sve knjige o makeup-u koje sam s guštom gutala nisu bile “distrakcija” od onoga što “moram” učiti. Nope, one su bile upravo to što sam morala, i što sam trebala učiti. Svaka minuta koju sam trošila na stvari koje volim (a koje sam tada na glas prozivala zabušavanjem) na kraju me svejedno dovela do onoga što sam ionako oduvijek htjela raditi. Nevjerojatno je koliko si sami znamo zakomplicirati život, a samo zato što se bojimo priznati si neke stvari. Što se bojimo velikih promjena, odustajanja, rezova, priznavanja sebi da smo “skrenuli” sa svog pravog puta i prihvaćanja činjenice da bi bilo dobro napraviti rez i “premotati” svoj život unatrag, tamo negdje do prije pogrešnog skretanja. Ili barem naći put koji se u budućnosti spaja s onim kojeg smo napustili, a na kojem smo možda cijelo vrijeme trebali biti. Moja priča ide u prilog činjenici da, koliko god si u stanju skrenuti i zaribati (možda zato što si mlad, neiskusan, zbunjen, nesiguran u sebe i podložan tuđem utjecaju), svemir će te vratiti na put za koji si predodređen. Ili bolje rečeno (jer ne volim mistificirati stvari) – vratit ćeš se sam. Tvoja podsvijest će se za to pobrinuti. Ako nešto dovoljno jako želiš, nesvjesno ćeš raditi sve što je u tvojoj moći da to i postigneš, čak i ako se nalaziš u fazama života kad se dotične stvari smatraju “zabušavanjem” i nečim što te od “pravog” puta odvraća.

Osim toga, shvatila sam i još jednu (možda i najvažniju stvar), a to je da u ogromnoj većini slučajeva nema prečaca i rođenih pod sretnom zvijezdom. Uspjeh i sreća su stvar osobnog izbora, mentaliteta i pozitivnog stava, rada na sebi i neprekidnog truda. Svi mi imamo tendenciju romantizirati tuđi život i banalizirati tuđi uspjeh. Vidimo samo finalni produkt – nečiju lijepu vanjštinu i savršen Instagram profil pa automatski pomislimo kako je ta osoba sretna jer je tako divna i uspješna. Vidimo samo ono lijepo i naoko bezbrižno što nam se vizualno prezentira, a ne razmišljamo o tome da dotična ljepota možda nema blage veze s pukom srećom i nemamo pojma koliko iza te savršene finalne slike i ugodne vanjštine stoji rada, konstantnog napretka, znoja i odricanja koji su do nje doveli. Vidimo nekog super uspješnog pa smo u napasti zaključiti kako je sigurno uspio jer ima bogatog ili utjecajnog djeda/mamu/ujaka, a realno ne znamo koliko je puta prije toga propišao krv, proveo neprospavanih noći proučavajući posao dok su njegovi vršnjaci bezbrižno partijali, bio umoran i neispavan, radio najjadnije poslove i paralelno marljivo gradio svoj san. Uspjeh se ne događa preko noći i nema prečaca. Nema linearnog, instantnog, besprijekornog i neprestanog uspjeha. U stvarnom životu, uspjeh dolazi nakon bezbrojnih drama, preokreta, uspona i padova. Uspješni ljudi nisu neki egzotični vanzemaljci – oni su obični homo sapiensi kao ti ili ja. Jedina odlika koju ama baš svi uspješni međusobno dijele je ta da jednostavno – ne odustaju.

Svakome od nas uspjeh predstavlja nešto drugo, i to je savršeno ok. Meni osobno, (poslovni) uspjeh je to što radim posao koji volim, a sve ostalo je samo bonus. Jedina osoba na svijetu s kojom se uspoređujem sam ja od jučer. Ako svakim danom uspijem barem malo nadmašiti samu sebe, uspjela sam. Ako mogu oni, mogu i ja. Ako mogu ja, možeš i ti. Ako možemo ja i ti, može bilo tko. Sad je samo pitanje koliko se je svatko od nas spreman truditi, odricati i raditi na sebi. Zaista, toliko je jednostavno. 🙂

Ako radite posao koji ne volite, ako ste zapeli u rutinu koja vas ne ispunjava – savršeno znam kako vam je, i ja sam bila jedna od vas. Sve što vam treba je malo podrške, ludosti i još malo hrabrosti da napravite rez i iziđete iz svoje comfort zone. Kunem vam se, nije niti upola toliko strašno koliko si preventivno u glavi zabrijemo. Dapače, tek tada dolaze prave nagrade, psihičko olakšanje i mogućnost da budemo autentični i točno ono što jesmo. A iz autentičnosti prema samom sebi proizlaze mir, spokoj, uspjeh i na kraju – sreća. Držim fige apsolutno svima koji se osjećaju izgubljeno, zbunjeno, nesretno i neostvareno. Vjerujte mi, takvo stanje nije stalno i nije nepromjenjivo. Vi imate moć da promijenite svoj život i nikad nije kasno. Ponekad je lako, ponekad (jako) teško, ali načina uvijek ima. Jednostavno ga ima, i dugujete sami sebi ne odustati od sebe, od svojih želja, potreba i svega što vas čini sretnima – sve ostalo su samo izgovori.

I eto, upravo sam skužila da su mi misli odlutale za dužinu cijelog posta, tako da ćemo samu recenziju kistova ostaviti za idući da vas ne gnjavim kilometarskim traktatima. 😀 Nadam se da vas nisam udavila ovim tokom misli, stvarno nije bilo niti najmanje planirano… Osim toga, zaista se nadam da će nekoga od vas inspirirati da promijeni nešto u svom životu ako se osjeća zarobljeno, da napravi rez i uzme svoj život u svoje ruke ako nije zadovoljan trenutačnom situacijom. Sve vas volim i najiskrenije želim da budete sretni, zadovoljni i ostvareni! Ako želite istresti dušu ili vam treba riječ podrške, slobodno pišite u komentarima! 🙂

Čitamo se uskoro, šaljem puse, P. :*